NAJLJEPŠA KUĆA NA SVIJETU: Napravila su je četiri brata prije 133 godine
U selu Gornji Račnik kod Jagodine već 133 godine zubu vremena odoljeva autentičan objekat, seoska kuća, koja je ušla i u katalog najljepših srpskih kuća. Seoska čatmara od 130 kvadrata je grandiozna, jer su sve iz tog vremena imale po tek četrdesetak kvadrata.
Ovo zdanje danas nije ruševina jer je jedan čovjek, suvlasnik kuće, riješio da je sačuva tako što će se odreći ljetovanja i životnih luksuza.
Mnogo sam novca u nju uložio, ali davno sam riješio da ne dopustim da propadne. Dok sam živ održavaću je. U njenim su temeljima korijeni moje porodice, u njoj osjećam toplinu i energiju, dio sam nje. Ona je podsjetik ko sam i odakle, ona je predstavnik stare srpske kuće, spomenik – kaže Dragan Gligorijević iz Jagodine, vlasnik polovine ove čatmare.
A kuću su prije 133 godine podigla četiri brata – Aca, Aksentije, Đorđe i Antonije Kostić.
Aca je bio prvi školovani čovek u selu i komandant uprave u selu Bagrdan za vrijeme Prvog svjetskog rata. Kostići su bili imućni. Imali su mnogo ovaca, zemlje, mnogo para, čak 20 slugu. Nakon ženidbi, braća napraviše na svom imanju četiri kuće, ali je ova koja je glavni junak priče bila najljepša. I ko će je dobiti? Priča se da je odluka donešena izvlačenjem drvaca. Pripala je Aci.
Kuća je pravljena od blata, slame, drveta i kamena. Krovne grede stare su koliko i kuća. Pravljene su od srčevine, to je srednji dio, srce hrastovog drveta, najkvalitetniji dio stabla. Deda mi je pričao da su grede, duge po 13 metara, iz planine dovožene duplim zaprežnim kolima. Podrum je građen od kamena, sa sobicom u kojoj se čuvalo voće i povrće i burad za rakiju. Doksat je autentičan i služio je da se po dolasku iz njive na njemu sjedi, odmara i večera. Kuća je oslikana 1891. godine, i tu ništa nije mijenjano, te boje opstaju do danas – objašnjava Dragan Gligorijević.
A u njoj – velika slavska soba, s autentičnim, oslikanim krevetima, klupama, velikim stolom i kubetom, spavaća soba, dnevni boravak s ognjištem, sofrom, tronošcima. Dragan kaže da je 90 odsto namještaja i razne opreme za kuhinju, te alata, iz tog vremena. Da su to stvari koje su upotrebljavali njegovi preci. U kući su sačuvane i kadice, drvena korita, češagije, grnčarija, ramovi za tkanje.
Sve ovo postoji i danas jer je Dragan Gligorijević riješio da spasi kuću, istoriju, sjećanje na pretke.
Vidite, nekada čovjek bira pun novčanik ili puno srce. Ja sam izabrao ovo drugo. Uložio sam u kuću prvi put oko 2.000 maraka, pa godinama po par stotina evra. Oko 2002. godine bila je muzejski sređena. Uspeo sam tada da nađem majstora koji zna da radi s blatom i koji je sredio zidove, te ćeramidu da popravim krov. Ofarbao sam stolariju. Ipak je propala vremenom, moram da zamijenim čitav krov, stavim nove grede, prepokrijem ćeramidom koju nabavljam godinama, što je investicija “teška” jedno 2.000 evra. Ali, ne mogu da je pustim da propadne. Dolazim u nju vikedima, samo da radim, nikada ne odmaram, ali ne mogu da dopustim da postane zgarište. Ona je ono što ću ostaviti za sobom, kao moji preci – trudi se da objasni Gligorijević kome je ova kuća “sa majčine strane”.
A onaj Aca Kostić, što je kuću ljepoticu dobio izvlačenjem drvaca, imao je tri ćerke. Jednu je udao za Stojanovića, prizetka iz obližnjeg sela Vojska. Tako je kuću nasjledio ujak Dragana Gligorijevića, koji je u čast gazda Ace prezime Stojanović promijenio u Kostić. U znak zahvalnosti zbog brige o kući, Draganu je ujak prepisao pola ovog zdanja.
Naše seoske kuće postaju zgarišta, ali moja neće. Zaboravljamo ko smo i odakle smo, ali moja ćerka Nikolina neće. Ne mogu da dajem novac obilazeći svjetske znamenitosti, a moju da pustim da propadne – zaključuje Dragan Gligorijević uz napomenu da je njegova kuća preživjela dva ra ta.
On kaže da je Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Beograda ovu kuću uvrstio u katalog najljepših srpskih kuća.
(Izvor: novi.ba)